Omekšivač, kao konvencionalno pomoćno sredstvo za doradu tkanina, primjenjuje se više od pola stoljeća i vrlo se brzo razvijao. Razvio se od najranijeg površinski aktivnog omekšivača do polimernog omekšivača i od visokomolekularnog polietilena. Vosak se razvio u silikonski polimer, a zatim se razvio iz emulzije polidimetilsiloksana u emulziju polisiloksana s hidroksilnim završetkom, hidrofilni silikonski omekšivač, amino polisiloksanska emulzija, amino polisiloksanska mikroemulzija, slabo žuti amino-modificirani silikonski omekšivač, hidrofilni amino-silikonski omekšivač i ultra-gladak amino-modificirani polisiloksan itd.
Najraniji razvijeni omekšivači bili su sulfatni ili sulfonatni anionski tenzidi. Zbog negativnog naboja vrlo su osjetljivi na tvrdu vodu i elektrolite te ih vlakna ne upijaju lako pa nisu otporni na pranje i kemijsko čišćenje. Ova vrsta omekšivača rijetko se koristi sama za omekšavanje pamučnih tkanina. Parafinski vosak i prirodno ulje imaju izvrsna svojstva zaglađivanja, pa njihove emulzije imaju široku primjenu iu tekstilnoj industriji. Budući da su sama vlakna općenito negativno nabijena, omekšivač izrađen od kationskih površinski aktivnih tvari može se dobro adsorbirati na površini vlakana, učinkovito smanjujući statički elektricitet vlakana i trenje između vlakana, tako da su vlakna istegnuta i nije lako vezati u aglomerate. , kako bi se dobio efekt mekoće i istovremeno dala tkanini dobra antistatička svojstva. Stoga su omekšivači od kationskih površinski aktivnih tvari razvijeni velikom brzinom. Nakon 1970-ih godina, s razvojem kemije silikona, silikonski omekšivači brzo su se razvili kao nova vrsta polimernih omekšivača. U usporedbi s tradicionalnim omekšivačima bez silikona, budući da veza Si-O ima nižu slobodnu energiju rotacije od veze CO, silikonski omekšivač pokazuje izvrsnije performanse omekšavanja. U samo nekoliko desetljeća brzo su ga usvojila tekstilna poduzeća i postupno je zamijenio tradicionalni omekšivač bez silikona da bi postao dominantna vrsta omekšivača.




